MARIJA ANČIĆ: DREAM BLOODY GORE
31.10. – 18.11.2026., otvorenje izložbe: 31.10. u 18h,
Centar urbane kulture Regenerator, Ulica mladih 2, Zabok

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Otvaranje moderne i suvremene umjetnosti popularnoj kulturi, odnosno elitne kulture masovnoj, nije ništa novo još od britanskog i američkog pop-arta i foto-realizma 50-ih, pa čak i futurizma i dadaizma, koji su s jedne strane sliku svijeta posredovanu umjetnošću izvorno isprepleli s njegovim medijskim uprizorenjima, a s druge strane klasičnu umjetnost i povijest umjetnosti učinili terenom za razigravanje i masovnih medija i same umjetnosti. I mada je Dada i sama bila svojevrsna kratkotrajna supkultura ustoličena u ciriškom okupljalištu Cabaret Voltaire u jeku Prvog svjetskog rata, nakon što je pop-art 60-ih eksplodirao i maltene postao samostalna i samodostatna medijska industrija, trebalo je proći određeno vrijeme da supkulture druge polovice 20. stoljeća iznova pronađu put do svijeta umjetnosti; no sve otkad se to dogodilo, suvremena umjetnost se njihovom mladenačkom energijom i svježinom napaja poput vampira. U domaćem i regionalnom kontekstu ovaj proces je tek relativno recentno, unatrag najviše desetak godina, osjetnije uzeo maha (i to, što je i prirodno, među umjetnicima/ama mlađe i najmlađe generacije); ako ne govorimo o oduvijek izdvojenim slučajevima (kao što su npr. Laibach, IRWIN, Neue Slowenische Kunst i njihova povezanost s internacionalnom post-industrial glazbenom scenom), nego o nečemu što možemo nazvati trendom koji je otvorio i vrata srednje struje, odnosno udruženja i ustanova u kojima se umjetnička proizvodnja u Hrvatskoj u najvećoj mjeri ostvaruje i o kojima ovisi (najočitiji primjeri toga su novija izdanja Zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti i Salona mladih). No dotaknuvši se supkultura s uporištem ponajprije u glazbi, valja reći da za razliku od punka, industriala, ravea i elektroničke glazbene scene (čiji se ciljevi i sredstva značajno zasnivaju na kreativnom preuzimanju ideja umjetničke avangarde, pa su bili podesniji za aproprijaciju od strane suvremene umjetnosti iliti elitne kulture), jednoj je globalnoj supkulturi trebalo puno dulje da je srednja struja ozbiljno shvati, a to je heavy metal.

Zbog svoje, iz perspektive suvremene umjetnosti i kulture, predmoderne, pa čak i antimodernističke ikoničnosti i dijelom (ali ne uvijek i ne u potpunosti) svjetonazora ostvarenih u glazbi, riječi i slici – što su već 70-ih nepovratno utanačili Led Zeppelin, Black Sabbath i ini glazbeni teškaši (iako nisu i izmislili, nego naravno grupe koje nisu ni nos promolile iz kontrakulture 60-ih, a la Coven i Changes) – društvene i kulturne elite su duže od rock glazbe u cjelini na bilo kakav metal gledale, u najboljem slučaju, kao na krajnji kič i šund; a s obzirom da im metal i metalci nisu ostajali dužni, u najgorem kao na opasnu prijetnju društvenom poretku (u tom smislu jedva da je potrebno isticati notornu norvešku black metal scenu 90-ih). No kako je suvremena umjetnost iscrpljivala avangardne i neoavangardne izvore i njihove sljedbenike, tako je došlo vrijeme da se napije još svježije krvi, pa je ono što je nekoć shvaćeno kao kič prepoznato kao to što stvarno jest – neokrznuto uzbudljiv i autentičan vizualni jezik.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nesumnjivo je za raspravu je li metalu svijet umjetnosti time učinio medvjeđu uslugu; no kao i inače, talentirani i inteligentni umjetnici inspirirani njegovom vizualnom motivikom prepoznaju se neovisno o tome koliko je koji njen dio u trendu i gdje. Nedvojbeno pomaže ako su umjetnici i sami metalci, kao što je slučaj s Marijom Ančić, umjetnicom sa čijom solo-izložbom Dream Bloody Gore i pratećom radionicom crteža za zabočke srednjoškolce zatvaramo ovogodišnji programski ciklus Galerije Green Room u Regeneratoru. Obrazovanjem akademska kiparica i restauratorica, Ančić je i izvrsna crtačica koja je 2016. zaslužila finale Nagrade Radoslav Putar (za najbolju mladu umjetnicu u Hrvatskoj) sa serijom gifova načinjenih od kroki-autoportreta, u kojima jezgrovito ironizira i reinterpretira svoju svakodnevnicu pod pseudonimom Mare Monstrum. Postupno su se u stilski sažete i vrlo vješte skice-crteže počeli probijati motivi povezani s glazbom grupa koje sluša (poput floridskih rodonačelnika death metala Death, čiji je epohalni debi-album Scream Bloody Gore i parafraziran u nazivu izložbe); a kako se proces intenzivirao, crteži su postajali raskošniji i iz gifova prerasli u slojevite kompozicije olovkom većih formata, gdje su se nezaobilazni motivi s omota metal ploča kao što su lubanje, vatre, čudovišta i sl. stali miješati s prizorima iz umjetničinih snova i bićima iz staroslavenske tradicije i folklora u stilu vještica, štriga, štriguna i drugih snoviđenja koja napučuju naše kolektivno nesvjesno. Za ovu je izložbu osobito važno to što je umjetnica otišla još korak dalje i na temelju tri crteža izradila u suradnji s tvrtkom Regeneracija iz Zaboka tri tapiserije, odnosno tepiha u boji, koji na način unison najaktualnijim kretanjima u svijetu umjetnosti originalno i dojmljivo spajaju popularnu (sup)kulturu i galerijsku umjetnost s tehnikama i znanjima primijenjene umjetnosti i umjetničkog obrta (neovisno o tvorničkoj proizvodnji ovih unikatnih tepiha), dajući novu vitalnost i značaj i jednoj i drugoj i trećoj, istodobno skladno i logično proizlazeći iz lokalnog naslijeđa. Jedna od tri tapiserije na izložbi će biti predstavljena premijerno, u idealnom prostoru – nekadašnjem dijelu tvornice koja ih je proizvela, a sada kulturnom žarištu. I s otvorenjem izložbe, treba dodati, u idealnom trenutku – na Noć vještica, čiji je univerzalni fenomen najava zime s idejom odmora i obnove prirode i svijeta, kao i potrebe za sanjarenjem koje je u srži svakog stvaralaštva.

Bojan Dmitrović Krištofić,
kustos programa Galerije Green Room 2026.

 

Marija Ančić (Sarajevo, 1982.) diplomirala je na Odsjeku za konzervaciju i restauraciju Umjetničke akademije u Splitu 2005., a magistrirala je u klasi prof. Kažimira Hraste 2010. na Odsjeku za kiparstvo iste ustanove. Izlagala je na više festivala, skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Bavi se crtanjem i svim što ide uz to. Finalistica je nagrada Radoslav Putar za 2016, i White Aphroid Award 2018. Godine 2022. polazila je rezidencijalni program Art Omi u Ghentu, država New York. Živi i radi u Zagrebu.

https://maremonstrum.tumblr.com/
Instagram: @maremonstrum

 

Program Galerije Green Room u 2026. je potpomognut sredstvima Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija RH te Krapinsko-zagorske županije.