IVANA PIPAL – KAKO GLEDATI
17.2. – 3.3. 2017.
Francuski filozof i povjesničar umjetnosti Georges Didi-Huberman u svojoj knjizi Ono što gledamo, ono što nas gleda polazi od teze da ako nadiđemo jednostavnu tautološku postavku svijeta – ono što vidim je ono što vidim – latentni segment onoga u što gledamo, gleda upravo u nas. Dalje argumentirajući, spomenut će u svoju obranu mnoge reference, analizirajući minimalističke umjetničke produkcije, pozivajući se na književni korpus J. Joycea, W. Benjamina i F. Kafke te Fenomenologiju percepcijeM. Merleau-Pontyija. Neizbježno je pripomenuti da upravo fenomenologija perceptilnog pridaje veliku važnost osjetilu dodira. Tim slijedom, sveobuhvatnije perceptilno iskustvo događa se upravo osvijestimo li korištenje osjetila koja sežu izvan dominacije pogleda. Iliti: bitno je da osvijestimoono ispod, izvan, iznad i preko svake zdravogotovske familijarnosti i komformističke otupjelosti koje obitavaju u većini naših brzih pogleda na svijet.No, ne treba nam za to nikakva krizna situacija niti turbulentni kontekst. Dapače, dovoljno je da svijet pokušamo uvijek iznova opaziti/osjetiti/doživjeti/promislitiiako nas brzine opticaja informacija i gustoće naših svakodnevnih automatiziranih zadaća u tome mnogostruko priječe. Upravo kroz taj dinamični odnos gledanja, onoga u što gledamo i što nas gleda, te tako dalje osjetilima u nedogled, esencijalistički progovara i vizualna umjetnica Ivana Pipal.
Razlučujući između predmeta i prizora, prizora i radnje, situacije i narativa, tijela, emocije, mentala, duha, osjetila i subjekta, autorica predstavlja kratke prizore koji međusobnim odnosom tvore cjelinu naracije bez početka i kraja. I sama će reći: “Iz svakodnevnih situacija biram elemente koje izmičem i očuđujem kako bih promijenila perspektivu promatranja svijeta oko sebe i dnevne rutine pretvorila u rituale. Pokušavam usmjeriti svijest na ovdje i sada te na taj način predstavljam svoj komentar na društvo manipulirane svijesti.”.
Dehijerarhizirajući poziciju svakodnevnog u odnosu subordoniranosti prema posebnim životnim iskustvima, autorica humorno – ali i vrlo suptilno – ukazuje na potencijalnu distancu između nas samih i vlastitih okolnosti koje nas okružuju. Točnije, života koji nam se događa upravo sada i ovdje.Sve nas to vodi do aktualnog autoričinog rada Kako gledati, arhiva crteža kojima je jedina stabilnost neprestana grafička izmjena podataka, kao alternativa medijskoj slici i pojavnoj bujici oko nas. U svemu tome dolazi do rascijepa, jer dok gledamo svijet oko nas on nam ponekada – stigli mi o njemu misliti ili ne – krade iskustvo pogleda.Sasvim je sigurno da robujući površinskim pogledima – ono što vidim je ono što vidim – ali i vanjskom bombardiranju očnog živca, ne dobivamo previše. No upravo u osviještenoj dinamičnoj razdiobi pogleda iznutra s onima od i prema van, a oboje hrani kontekst dosadašnjih znanja, emotivnih imprinta i fizičkih stratifikacija, događa se promjena, stvara živa dijalektika osjetilnog i otvara nova slika u polju vlastitog koju svojim umjetničkim radom komunicira i ova autorica.
Ivana Meštrov
Ivana Pipal (Zagreb, 1990.) vizualna umjetnica djeluje kroz raznolike medije, ilustraciju, animaciju, strip, umjetničku knjigu, instalaciju i video. Diplomirala je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Istaknula se objavljivanjem knjige ”Priča o teti Mandi” (izdavač 2×2), koja dobiva priznanje Rektorovom nagradom Sveučilišta u Zagrebu, te je nagrađena poticajem Grada Zagreba za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva u 2013. godini. Predstavila se kroz niz skupnih i samostalnih izložbi u Zagrebu, Puli, Londonu, Beogradu, Münchenu i Seattleu. Sudjeluje u stvaranju neformalnog, umjetničkog kolektiva ‘SF ljubavnice’ koje spajaju umjetnost i znanost. U 2015. godini je kao ilustratorica predstavljena na izložbi Hrvatske kao zemlje gosta na Festivalu dječje knjige u Bologni.
PROGRAM POTPOMOGNUT SREDSTVIMA:
ZAKLADA KULTURA NOVA, MINISTARSTVO KULTURE RH