GRG vas poziva na izložbu Irene Kraljić koja će se otvoriti u petak 03.10. s početkom u 20 sati. Pošto je Zelena dvorana još uvijek u remontu izložba će biti u Spomen školi dr. Franje Tuđmana, ul. S.Radića 6, Veliko Trgovišće.
Nakon otvaranja izložbe slijedi glazbeni recital: “Fantazije i romance don Alonsa Mudarre” izvode Igor Paro (renesansna lutnja) i Zoran Kelava (recitator) u 20:30 sati.
„Ali nema vjetra na nebu. A visoko, drevno drveće vječno se njiše tamo-amo praskavim i moćnim zvukom. A s njihovih visokih vrhova pada vječna rosa.“ Tišina iz naziva novele E. A. Poea ometena je samo povremenim šuštanjem tla uznemirenog koracima. U prostorno-skulpturalnu instalaciju Irene Kraljić posjetitelja uvodi prigušena tama. Dok korača, obilazeći oprezno prostoriju i osluškujući pucketanje tla pod nogama, on napušta prostor galerije i biva prenesen u jednu drugu sferu. U žarištu izložbenog prostora pažnju će mu privući dva lika zagrljajem sljubljena u cjelinu. Oni njega doživjeti neće. Isprepleteni udovi ženske i muške figure ugnijezdili su se poput klupka u mekoj, trusnoj podlozi. Vječni okamenjeni dah obitavalaca ove tajnovite spilje ispunjava prostor mirom. Njihova tijela, zamrznuta u svojoj opuštenosti, prizivaju u sjećanje pompejanske figure. I one su, poput ovih skulpturalnih protagonista skamenjene u jednom intimnom trenutku prekinutoga daha, u spokoju zajedničkog stopljenog bivanja – otisnutom u meku podlogu tla, a potom nestalog u trenutku.
Njihova porozna tekstura, krhka i otporna istovremeno, uvodi taktilnu dimenziju u instalaciju i mami promatrača da opipa usnula tijela, krišom dok ga ne oda šuštanje njihova primitivnog ležaja. No, meki, obli obrisi tijela daju figurama kompaktnost i cjelovitost naglašenu njihovim čvrstim zagrljajem. Vidljivost modeliranja, taj trag ruke na tijelu ističe vezu s materijom, zemljom, a fragilnost usnulih figura potječe od napuštanja budnosti i prelaska na drugu razinu svijesti. Zatamnjeni prostor i zvukovi krckanja rastresitog tla asociraju na prirodni ambijent pećine, zaklona, doma – toploga „tobolca“ koji nas je prerano ispljunuo. Prve, posljednje ili pak jedine ljude – postaje nevažno koga u tom trenutku utihnuća promatramo. Figure više nije moguće izolirati iz njihova ambijenta, a naposljetku niti samoga promatrača. Ušavši u pećinu postali smo njezinim dijelom – figure su mi, mi smo figure. Promatramo se dok snivamo.
Poput likova s platna Mitara Matića, ove dvije figure nastanjuju onaj polusvjesni trenutak kada već lagano tonemo u san ili pak zadržavajući dah izranjamo prema površini jave. Počinak se na taj način nameće kao svojevrsna metafora početka i kraja – ulaska u život i njegova napuštanja – taj prozaični moment svakodnevice postaje simbolom cjelokupnog čovječanskog iskustva.
Položaj figura na tlu naglašava vezu s ležajem, ali tvori i misaoni most prema prirodi. Organska kvaliteta podloge na kojoj u zagrljaju leže muška i ženska figura vraća nas prirodi, trenutku prvog dodira kože s travom, lišćem i vlažnom zemljom – trenutku pretapanja tijela u glib, u glinu iz koje su i figure prvotno izrasle.
Element zvuka, uzrokovan odabirom podloge, a intenziviran postavljanjem mikrofona i zvučnika u kutove prostorije, doprinosi sinestezijskom učinku. Tlo i umiruće lišće koje se vraća zemlji simboliziraju željeni povratak u snovito stanje istovjetnosti s prirodom. Pećina zajedničkog izvora uvlači nas u svoju ugodnu ne prijeteću tamu, bez sjena i obmana. U „sceni za Dvoje“ Alaina Badioua život se gradi ne više s gledišta Jednog, već s gledišta Dvoga. Urođen nam je impuls da ne liježemo sami, da u drhtaju mora stisnemo poznatu ruku i uspostavimo iznova vezu s budnim svijetom te se otmemo barem na tren neumitnoj prolaznosti i zaboravu. Osluškujući duboko disanje i usporene otkucaje srca dugoga bića postajemo svjesni sebe, sebe u drugome, i nas u ostalima. Iskustvo snivanja istovremeno nas ujedinjuje i u potpunosti razdvaja. Jesu li dvije figure sinkronizirane u svojim snoviđenjima? O čemu sanjaju zna jedino šuma.
Ana Bedenko, mag. pov. umjetnosti
BIOGRAFIJA
Irena Kraljić rođena je u Zagrebu, gdje nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn na odsjeku za dizajn metala, 2006.godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer kiparstvo.
Nakon završenog diplomskog studija kiparstva, upisuje magistarski studij Kazališne scenografije na
Akademiji likovnih umjetnosti u Bolonji. Od 2013. godine ostvaruje samostalne scenografske projekte.
Iste godine postaje članicom HDLU-a Zagreb. Trenutno živi i radi u Zagrebu, djelujući na području scenografije i vizualnih umjetnosti.
Program potpomognut sredstvima: Zaklada Kultura Nova, Ministarstvo kulture RH, Krapinsko-zagorska županija