PROMEMORIJA – JELENA KOVAČEVIĆ
Otvorenje izložbe je u subotu, 23. siječnja 2016. u 19 sati.
Izložba ostaje otvorena do 6. veljače 2016.

Promemorija u kurentnom jeziku predstavlja administrativno proveden pisani trag za pamćenje, vrstu podsjetnika koji u ovom zaokruženom ciklusu vizualne umjetnice Jelene Kovačević poprima jedan vrlo personalizirani naboj. Promemorija je za Kovačević njezin osobni podsjetnik, svojevrstan katalizator posljednje tri godine, zaokružen kroz umjetničku formu i vizualne jezike. Svi mi, na ovaj ili onaj način, stvaramo svoje promemorije kako bismo se lakše nosili s vlastitim egzistencijalnim korakom. Neki ih upisuju u planere, drugi zapisuju kao dnevničke zapise, ovisno o životnim fazama. Umjetnost, prema Kovačević, upravo je dobra alatka za praćenje i bilježenje vlastitih misli, opservacija, aspiracija, razračunavanje s njima, ali i njihovo otpuštanje. Sve započinje s Almom parens, radom pomalo pompoznog imena, koji u prijevodu s latinizma predstavlja majku hraniteljicu. Vrlo neposredno, Kovačević nas uvodi u svoje iskustvo majčinstva koje vrlo jasno mijenja njezin odnos prema radu, te formulira druge tipove odnosa prema vlastitoj slici, ali i životnom kontekstu. Fotografskim nizom, popraćenom zapisima, autorica bilježi skoro pa dnevničko- transformacijski tijek te upućuje na nove životne, ali i željene autorske cikluse. Potom slijedi Telegram, zanimljiva memorijska igra u više lica, koja se prvenstveno obraća i bavi ženama u obitelji, makar posredno i tatom te maminom prijateljicom. Telegramski, sukcintno, mama je održavala lakonsko-blizak kontakt s jednom od svojih najboljih prijateljica još u davnim sedamdesetima. Vrijeme mladosti, bez tehnoloških medijacija kojima smo danas podastrti, omogućilo je mnogo drugog prostora za višestruke komunikacijske hipoteze i narative. Upravo su te enigmatične poruke podstrek i za autoričino samopropitivanje i dublje razumijevanje, ali i prihvaćanje vlastite majke. Igrajući se istraživača, privatnog detektiva, ona traga za ‘pravom istinom’ koja leži u pozadini komunikacije same, no sama je igra vrlo brzo obustavljena. Kovačević osviješteno izgovara da je potraga za istinom samo apsurdno slovo kad je jedan od ključnih aktera nečije/vlastito pamćenje. No, samim time, ukazuje nam na interpretacijski proces, inherentan svakom suodnosu. Isto tako, u tom procesu veseli novonastala relacija koja se supostavlja između svih protagonista ove neobične memorijske igre te znatiželja kao srž svakog intelektualno-životnog zadovoljstva, ali i kretanja. Dnevnik odskače unutar ovog zaokruženog ciklusa, jer je puno više nepatvoren te produkcijski i sadržajno ‘sirov’, kao uostalom i svaka intimistička dnevnička priča. Kroz  fotografije i memorijske kartice, nakon 24 godine, Kovačević revidira djetinja sjećanja jedne devetogodišnjakinje (nje same) na ratna zbivanja i azil u druge, mirnije krajeve dok njezin rodni grad prolazi kroz ratna razaranja. Samo dnevničko sjećanja jedne devetogodišnjakinje, nesvjesno ideologija u pozadini ovakvih priča i lišeno analize, grize u svakodnevno, esencijalističko i univerzalno, kao one jedine prave slamke spasa. Daljnji filter i promemorijska baza podataka ovom radu kao da ne pripadaju koliko god bio ‘sveden’ na memorijsku ploču s mnogo dnevničkih unosa. Nadalje se upoznajemo s drugim, recentnijim i bitnim segmentima autoričine svakodnevnice, kroz radove Bossa Nova i  Bdijenje, onaj zadnji dio ovog ciklusa. Bossa Nova možda po prvi put uvodi i direktne samorefleksije o umjetnosti i mediju, zagovarajući otvaranje ka dematerijalizaciji umjetničkog djela. No, unatoč željama, rad se predstavlja kroz fotografije, snimljene u nekoj rohbau hali, gdje autorica i njezin partner plešu svoje partnerstvo i grade koracima ono što nazivamo stilom bossa nove. U popratnom tekstu naglašava se autoričina neostvarena želja za profesionalnije bavljenje plesom usporedno s umjetnošću. Isto tako, jedna se esencijalna partnerska relacija nadograđuje kroz neposredni katalizator plesa. Sam rad stoga je utkan u život sam. U posljednjem radu, Bdijenju, unatoč značenjskim poveznicama, po autorici lišenom svakog religijskog okvira čitanja, umjetnica sprema u kutije krišom snimljene fotografije svojih članova obitelji pri spavanju, intimnom činu koji ne dijelimo sa svakim. Osim povjerenja, koje joj je tu svakako dano, ona svakog od subjekata posprema u kutije, kradomice ih čuvajući od vanjskih utjecaja. Sve to aludira na filozofijsko promišljanje o brizi kao integralnom empatijskom činu, koje ovakav rad uspostavlja. Zanimljivo je naglasiti da se u svakom od navedenih radova gradi i odnos prema tijelu, subjektiviziranom kroz medij fotografije. Tijelo izvire iz svake geste, kao i iz svake fotografije. Ono je jedna vrsta materijalnog dokaza, ali i otisak, ne samo nečije prisutnosti, nego i danog momenta – višeslojni znak koji kroz različite radove poprima različita svojstva. Tako krećemo od tijela u transformaciji prema djetinjem entitetu, tijela koje se prisjeća, do tijela u relaciji te tijela u stanju brige i empatije. U ovom radu, bogatom detaljima, kroz vizualni autoričin glas i dnevnički zapis jasno je izražena autoreferencijalnost, ali i naglašena jednostavnost i neposrednost. Izvan ulazaka u psihoanalitička čitanja ili pak filozofijske preokupacije, rad Jelene Kovačević stavlja u analogiju život kao takav, bez dodatnih analiza. One kao da nisu potrebne u ovoj seriji ljubavnih pisama o umjetnosti kao prostoru oslobađanja, o obitelji i bliskim ljudima, životnim željama i trenucima spajanja. Nadovezala bih se na jedan Kunderin citat u knjizi Nepodnošljiva lakoća postojanja, gdje autor, govoreći o empatiji, spominje riječ ko-emocije, kao sukladnosti u emocijama, koje takav emotivni naboj stvara. Tako i Jelena Kovačević, kroz svoje umjetničke forme, nepatvoreno, nježno i bez celofana ubacuje i samog gledatelja, promatrača, u ko-emociju. I sjećanje. Ono koje tinja u njegovim kostima, sjećanje na  djetinjstvo. Poput neke djevojčice koja nam je odlučila povjeriti svoju tajnu. No, tajne nema. Živimo ju svi skupa svakim danom, dok je i nas, i vas.

Ivana Meštrov

BIOGRAFIJA

Jelena Kovačević rođena je u Osijeku 1982. godine. Diplomirala je grafiku 2005. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. A. Kuduza, a potom istu magistrirala na ljubljanskog Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u klasi prof. L. Logara. Zaposlena je u zvanju docenta na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku te pohađa poslijediplomski doktorski studij slikarstva u Zagrebu. Izlagala je na osam samostalnih i više skupnih izložbi. Područja interesa su joj također ples i metodika likovne kulture.

 

VIRTARANTA OKUDA BERGER TRIO

Vrunski glazbenici iz Japana, Finske i Slovenije ponovo u Zaboku

Trio je nastao prije nekoliko godine u Berlinu tijekom festivala Multiversal dok im je prošlu sezonu obilježila mini turneja tijekom koje je snimljen materijal za live album koji je upravo izdan pod imenom Live @ Rojišće. Promocija albuma za Hrvatsku zakazana je za subotu, 23. siječnja 2016. u 20 h u Zelenoj dvorani u Zaboku.

Koncert za tri gudala

Virtaranta Okuda Berger Trio čine Antti Virtaranta kontrabasist i kompozitor iz Finske, Rieko Okuda violinistica iz Japana i Jaka Berger bubnjar iz iz Slovenije. Berger će ovom prilikom bubnjarske palice zamjeniti gudalom tako da na neki način ugošćujemo gudački trio.

Radi se o vrlo suptilnoj glazbi koja na trenutke ponire unutar granica tišine.

Virtaranta Okuda Berger Trio:

Jaka Berger – preparirani bubnj

Antti Virtaranta – kontrabas

Rieko Okuda – violina – Japan

PROGRAM JE POTPOMOGNUT SREDSTVIMA:
ZAKLADE KULTURA NOVA, MINISTARSTVA KULTURE RH